Nutricionizam nije matematika u kojoj postoji jedna formula koja odgovara svakom čovjeku. Upravo suprotno. Razlikujemo se po godinama, spolu, načinu ishrane, fizičkoj aktivnosti, snu, stresu, probavi, mikrobiomu, postojećim deficitima i čitavom nizu drugih faktora. Zato ista hrana, ista količina kofeina, isti trening, pa čak i isti dodatak prehrani ne moraju kod dvije osobe proizvesti isto iskustvo.
Pa ipak, ponekad imam osjećaj da smo ljudsko tijelo pretvorili u toliko komplikovanu nauku da smo zaboravili jednu nevjerovatno jednostavnu činjenicu: to je jedino mjesto u kojem ćemo živjeti cijeli svoj život.
Svakoga dana donosimo desetine odluka koje utiču na njega. Sami biramo šta ćemo jesti, koliko ćemo vode piti, hoćemo li spavati pet ili osam sati, hoćemo li trenirati, popiti tri kafe, pojesti kilogram voća ili cijeli dan živjeti na pecivu i stresu. Kupujemo magnezij, cink, vitamin C, vitamin D, proteinske praškove, kolagen i čitav niz drugih dodataka prehrani, nerijetko bez laboratorijskih nalaza i bez individualnog stručnog savjetovanja. Nekada zato što smo pročitali članak ili studiju, nekada zato što smo čuli stručnjaka u podcastu, nekada jer nam je rekao omiljeni influenser- a vrlo često jednostavno zato što nam je neko rekao: „Ja ovo koristim i meni odgovara.“
„Nauka nam pomaže da razumijemo. Iskustvo nam pomaže da osjetimo. Odgovornost nam govori šta smijemo obećati. A povjerenje odlučuje šta ćemo preporučiti drugome.“
I tu dolazimo do paradoksa koji mi je godinama zanimljiv.
Bez problema ćemo prijatelju preporučiti restoran, automobil, kozmetičara, trenera, majstora, madrac na kojem konačno dobro spavamo ili kremu koja nam odgovara. Ali kada čovjek kaže: „Koristim ovaj dodatak prehrani, meni odgovara i želim ti ispričati svoje iskustvo“, odjednom počinjemo razgovarati o tome ima li ta osoba pravo išta preporučiti ako nije farmaceut, nutricionista ili ljekar.
Naravno da postoje granice, i one su važne. Osoba bez odgovarajuće stručne kvalifikacije ne treba postavljati dijagnozu, liječiti bolest, mijenjati propisanu terapiju niti obećavati da će dodatak prehrani izliječiti zdravstveno stanje. Čak ni snažno lično iskustvo nije dokaz da će druga osoba imati isti rezultat. Kod bolesti, trudnoće, terapije, mogućih interakcija ili ozbiljnijih simptoma stručno mišljenje nije formalnost nego odgovornost.
Ali preporučiti hranu ili dodatak prehrani na osnovu vlastitog iskustva nije isto što i liječiti čovjeka. I mislim da smo te dvije stvari počeli nepotrebno miješati.
Ako sam nešto koristila, ako znam njegov sastav, ako sam uložila vrijeme da razumijem sastojke, ako mogu jasno reći šta o njima znamo, a šta ne znamo, i ako vrlo otvoreno kažem: „Ovo je moje iskustvo, ne obećanje vašeg rezultata“, ne vidim ništa neodgovorno u tome da svoje iskustvo podijelim s drugom odraslom osobom. Naprotiv, smatram da je odgovornije objasniti zašto nešto preporučujem, nego samo izgovoriti ime proizvoda i očekivati povjerenje.
A onda dolazi novac - i odjednom preporuka postaje sumnjiva
Ovo je možda još zanimljiviji dio cijele priče.
Čim osoba koja preporučuje proizvod može od te preporuke nešto zaraditi, pojavljuje se pitanje: „Ali ona ti to preporučuje zato što je plaćena.“
Moguće. I upravo zato finansijski interes treba transparentno reći.
Ali činjenica da postoji finansijski interes sama po sebi ne govori je li proizvod dobar ili loš.
Živimo u ekonomiji u kojoj gotovo čitav lanac proizvoda i usluga postoji zato što neko od njega zarađuje. Proizvođač zarađuje. Distributer zarađuje. Trgovina zarađuje. Apoteka posluje s maržom. Privatni nutricionista naplaćuje konsultaciju. Ljekar za svoj stručni rad prima platu ili honorar. Trener naplaćuje program. Kozmetičar preporučuje i prodaje preparate. Mediji prodaju oglasni prostor, influenseri kampanje, a kompanije ulažu ogromne iznose da bi njihov proizvod došao pred naše oči.
To nije optužba ni protiv jedne profesije. To je jednostavno način na koji tržište funkcioniše.
Niko ne živi od zraka.
Problem zato nije u tome što neko zarađuje. Problem nastaje kada zbog zarade skriva informacije, izmišlja rezultate, obećava liječenje, prešućuje vlastiti interes ili preporučuje nešto u šta ni sam ne vjeruje.
A šta ako je situacija obrnuta?
Šta ako neko godinama kupuje određeni proizvod vlastitim novcem, koristi ga, upozna njegov sastav, educira se, vidi gdje su njegove mogućnosti, ali i njegove granice, i zatim ga počne preporučivati ljudima koji ga ionako pitaju šta koristi?
Zašto bi bilo pogrešno da ta osoba za kvalitetnu preporuku i napravljenu prodaju bude nagrađena?
Meni je mnogo važnije drugo pitanje: da li bi ga preporučila i da iza preporuke mora stati vlastitim imenom?
Tu se mijenja cijela stvar.
Jer kada preporučujem nešto nepoznatom tržištu kroz bezličnu reklamu, rizik za moj lični kredibilitet gotovo ne postoji. Ali kada preporučujem svojoj sestri, prijateljici, kolegici ili čovjeku koji će me sutra ponovo pogledati u oči, tada uz proizvod stavljam nešto mnogo skuplje od oglasa - vlastitu reputaciju.
Zbog toga kvalitetan model lične preporuke za mene ne počinje provizijom. Počinje iskustvom. Zatim dolaze znanje, odgovornost i transparentnost. Tek nakon toga može doći zarada.
Nauka ili iskustvo? Zašto bismo uopšte morali birati?
Ni ovdje ne vjerujem u ekstreme.
Naučna studija nam može reći šta znamo o cvekli i nitratima, polifenolima iz grožđa, kurkuminu, određenoj aminokiselini, vitaminu ili mineralu. Može nam pomoći da razlikujemo biološki vjerovatnu tvrdnju od marketinške fantazije. To je neprocjenjivo.
Ali studija nije moje tijelo.
S druge strane, moje iskustvo jeste moje tijelo - ali nije klinička studija.
I jedno i drugo ima svoje mjesto.
Zato mene ne zanima rat između „nauke“ i „iskustva“. Zanima me mjesto na kojem se susreću kvalitetna formulacija, razumno naučno objašnjenje i stvarno iskustvo čovjeka koji proizvod koristi.
Možda je upravo zato filozofija biljnih i sjemenskih kompleksa kod mene izazvala toliko interesovanje. Ne govori mi da trebam prestati razmišljati. Naprotiv, tjera me da postavljam više pitanja: odakle sastojak dolazi, u kojem je obliku, sa čim je kombinovan, šta prirodno sadrži, šta o njemu znamo iz istraživanja i, na kraju, kako se ja osjećam kada ga uvedem u svoju svakodnevicu?
Jer možemo pročitati stotine radova, pogledati deset podcasta i poslušati dvadeset stručnjaka, ali nijedan ozbiljan stručnjak ne može unaprijed obećati identično iskustvo svakom čovjeku.
A kada se proizvod iz mjeseca u mjesec ponovo kupuje, kada ga čovjek ne skriva u ladici nego o njemu priča, kada ga preporučuje ljudima do kojih mu je stalo i kada je spreman vlastitim imenom stati iza svoje preporuke - to nije naučni dokaz i ne treba ga tako predstavljati. Ali jeste nešto što marketing novcem veoma teško može proizvesti: povjerenje.
I možda je upravo tu odgovor.
Nauka nam pomaže da razumijemo. Iskustvo nam pomaže da osjetimo. Odgovornost nam govori šta smijemo obećati. A povjerenje odlučuje šta ćemo preporučiti drugome.
Kada se te četiri stvari spoje, preporuka prestaje biti obična prodaja. Postaje prenošenje iskustva - uz dovoljno znanja da ne obećavamo čuda i dovoljno integriteta da jasno kažemo gdje završava naše iskustvo, a počinje medicina.
