Uzmimo samo dva primjera - vitamin D i vitamin C.
Vitamin D3 mnogi od nas uzimaju gotovo rutinski, posebno tokom zime. Ali koliko ljudi koji ga svakodnevno piju zna da se veliki dio komercijalnog vitamina D3 tradicionalno proizvodi iz lanolina, voštane materije koja se dobija iz ovčije vune, iz koje se dobija prekursor vitamina D3, a zatim se UV zračenjem pretvara u holekalciferol? Danas postoje i veganski izvori, poput D3 iz lišajevaa upravo je takav pristup korišten npr u Rainovom proizvodu Vive. Ono što ga izdvaja od klasičnog D3 u kapsuli jeste to što D3 nije ostavljen „sam“: nalazi se u lipidnoj bazi sa MCT uljem kokosa i maslinovim uljem, što ima jasnu nutritivnu logiku jer je vitamin D rastvorljiv u mastima i takvo okruženje pogoduje njegovoj apsorpciji. Formulu dodatno zaokružuju pasji trn i limun, koji doprinose biljnoj matrici i ukusu proizvoda. Zato Vive nije samo „još jedan D3“, nego primjer kako se ciljani vitamin može staviti u funkcionalniji, biljni kontekst koji je način na koji tijelo inače prima nutrijente.
Ni jedno ni drugo samo po sebi ne govori da je neki proizvod dobar ili loš - ali pokazuje koliko malo znamo o onome što se nalazi iza jednostavne riječi „vitamin“.
„Rain nije izmislio sjeme. Samo je odlučio da ga više ne tretira kao otpad.“
A vitamin C je još bolji primjer. Kada kupimo bijeli prah askorbinske kiseline, mi ne držimo u ruci „samljevenu narandžu“. Držimo određenu hemijsku supstancu - askorbinsku kiselinu. Industrijski vitamin C danas se najčešće proizvodi iz glukoze kroz više hemijskih i/ili fermentacijskih koraka. Čak i ono što ljudi ponekad nazivaju „domaćim vitaminom C“, praveći prah od osušenih kora limuna ili narandže, zapravo nije čista askorbinska kiselina: to je cijela biljna namirnica u prahu, koja uz vitamin C sadrži vlakna, flavonoide i brojne druge biljne spojeve (ali i pesticide, herbicide, i sve ono što ne znamo o porijeklu te namirnice kao ni količinu vitamina koju ima)
I upravo je to razlika koja mene fascinira.
Ne tvrdim da je askorbinska kiselina loša - koristim je i sama. Ali vitamin C u biljci gotovo nikada ne dolazi sam. Dolazi unutar prehrambene matrice, zajedno sa drugim komponentama biljke. S druge strane, koliko ćemo vitamina C zaista apsorbovati zavisi i od doze; apsorpcija nije beskonačna i pri visokim oralnim dozama njen procenat opada.
Zato pitanje nije samo: „Da li uzimam vitamin C?“
Mnogo interesantnija pitanja su: U kojem obliku? Iz kojeg izvora? Šta još unosim uz njega? Kakva mi je ukupna ishrana i stanje probavnog sistema?
Ne treba ni otići u drugu krajnost i tvrditi da čovjek mora imati „savršenu crijevnu floru“ da bi apsorbovao vitamin C - to ne bi bilo tačno. Vitamin C se primarno apsorbuje u tankom crijevu putem specifičnih transportera. Ali zdravlje gastrointestinalnog sistema svakako je dio šire slike apsorpcije i iskorištavanja nutrijenata.
I tu se vraćam onome što me privuklo Seed Nutrition filozofiji: ne moramo odbaciti izolovane vitamine da bismo ponovo počeli cijeniti cjelinu.
Možda prije sljedećeg pitanja „Koliko miligrama ima?“ vrijedi postaviti još jedno:„Šta je priroda prvobitno stavila oko tog vitamina što smo mi, izdvajajući ga, ostavili iza sebe?“
E tu za mene počinje zanimljiv razgovor o suplementaciji.
Ali i o Rainu. Upravo ono što većina ljudi baca - čitaj: sjemenke - Rain pretvara u polaznu tačku čitave nutritivne filozofije. Sjemenka grožđa nakon što pojedemo plod, sjemenka nara, crnog kima, brusnice ili lubenice nama često djeluje kao sporedni dio biljke, dok se upravo u tim strukturama nalaze ulja, masne kiseline, polifenoli, fitosteroli i drugi bioaktivni biljni spojevi zbog kojih su sjemenke predmet ozbiljnog nutricionističkog interesa.
Mene kod Rain-a nije fasciniralo to što su pronašli neki „čudesni novi sastojak“. Naprotiv. Fasciniralo me što su pogledali nešto što postoji hiljadama godina i postavili drugačije pitanje: šta se nalazi u dijelu biljke koji smo navikli zanemarivati?
Tako je nastao pristup u kojem se ne posmatra samo jedan izdvojeni nutrijent, nego različiti dijelovi sjemenke - njena opna, ulje i nutritivna srž - te biljni sastojci koji se mogu kombinovati u funkcionalnu cjelinu. Zato u jednom proizvodu ne čitate samo „vitamin“ ili „mineral“, nego nailazite na crni kim, sjemenke grožđa, nar, borovnicu, hibiskus, cveklu, spirulinu, hlorelu, kurkumu i druge prepoznatljive izvore iz prirode.
To, naravno, ne znači da je svaki prirodni sastojak automatski bolji niti da izolovani vitamin nema svoje mjesto. Ima ga - i Rain ga koristi kada formulacija za to ima razlog. Dobar primjer je veganski D3 iz lišaja u proizvodu Vive, ali ni tamo vitamin nije ostavljen potpuno sam: nalazi se u lipidnom okruženju MCT ulja kokosa i maslinovog ulja, uz pasji trn i limun. Vitamin D je rastvorljiv u mastima, pa takva formulacija ima vrlo jasnu nutritivnu logiku.
I upravo mi je u tome najzanimljivija razlika: ne odbaciti ono što je nauka naučila izolovati, nego razmisliti šta oko tog sastojka možemo ponovo izgraditi.
Kod Soul-a je to svijet sjemenuh ulja i biljnih polifenola. Kod Core-a ulazimo u sasvim drugi spektar biljnih sastojaka poput spiruline, hlorele, maslačka, čička. Kod Beat-a se cvekla, nar, borovnica, hibiskus, u sjemenke povezuju sa L-argininom, beta-alaninom i organskim silicijumom iz bambusa. Svaki proizvod ima drugi cilj i drugačiju formulaciju, ali se kroz njih provlači ista ideja: tijelo nije napravljeno od jednog nutrijenta, pa zašto bismo nutritivnu podršku uvijek pokušavali svesti na jedan?
Možda je zato meni Seed Nutrition toliko logičan. Ne zato što vjerujem u magiju sjemenke, nego zato što vjerujem da je priroda mnogo kompleksnija nego što je možemo prikazati jednom brojkom na deklaraciji.
I možda je najveća inovacija ponekad upravo to - ne izmisliti nešto što nikada nije postojalo, nego pogledati ono što je oduvijek bilo ispred nas i konačno shvatiti njegovu vrijednost.
Rain nije izmislio sjeme. Samo je odlučio da ga više ne tretira kao otpad.
